Promocija volontarijata
VOLONARIJAT/VOLONTERI U DJELOVANJU ŽUPNOG CARITASA
U kršćanskoj zajednici volonterstvo može predstavljati put za obnavljanje vjerodostojnosti koja više voli svjedoke od učitelja, može predstavljati prakticiranje caritasa (vršenja djelotvorne ljubavi prema bližnjima u potrebi) što je stalnom obvezom svakog kršćana. To će postići u onolikoj mjeri koliko će pomoći kršćanskoj zajednici da uskladi život ljubavi s postojećim zahtjevima u modernom senzibilitetu.
Za kršćansku zajednicu volontarijat, osobito ako je dio planiranog organskog pastorala župne zajednice, postaje jedan od pedagoških momenata ljubavi na način “pedagogije činjenica”. Kada kažemo da bi volontarijat na župi trebao bidi dijelom pomno planiranog organskog pastorala župne zajednice mislimo na ozbiljenje ideala Kraljevstva Nebeskog ovdje i sada, među nama, koji se svijetu po Crkvi predstavlja u četiri oblika:
- kao Kraljevstvo ostvareno u bratskoj ljubavi i u službi (znak diakonije)
- kao Kraljevstvo proživljeno u bratstvu i zajedničarstvu (znak koinonije)
- kao Kraljevstvo proglašeno u oslobađajućem i znakovitom naviještenju Evanđelja (znak kerigme)
- kao Kraljevstvo slavljeno slavljeničkim i oslobađajućim liturgijskim običajima (znak liturgije)
Iz “osmoze” ova četiri oblika nastaje crkvena zajednica. Njih se ne može shvaćati i živjeti odvojeno ili ih pak ostvarivati “tu i tamo”, a upravo to se, nažalost, često događalo u prošlosti kao i danas.
Kršćanski volontarijat, koji je samo jedan način za ostvarivanje kršćanskog služenja pojedinca kršćanina i kršćanske zajednice, ne može biti ograničen samo na ljubav i svjedočenje nego zahtijeva i promicanje te obrazovanje i u drugim dimenzijama crkvenog života.
Obveze kršćanske zajednice prema volontarijatu ne mogu se u korist kateheze i liturgije svesti tek na jednostavno objavljivanje postojanja ove mogućnosti u život župne zajednice, nego bi one morale ići dalje usađujući ga u svoje projekte i u svoja iskustva. Liturgija bi trebala dovesti do većeg iskustva suživota, prihvaćanja, veselja, iskustva stvarne skrušenosti; trebala bi vratiti “znakove” pomoću kojih bi se život shvaćao suprotno formalizmu; trebala bi, na neki način, dovesti do razrade gesta i senzibiliteta, kako bi ono što se slavi poprimilo ono što se živi te se tako vratilo u vjerodostojan život. Kateheza bi se uvijek trebala predstavljati više kao poznavanje/iskustvo Boga koji spašava u besplatnosti i u ljubavi. Cijela zajednica je pozvana postati subjekt ovog naviještenja. Njoj bi trebalo potpomoći da izdvoji i uvjete i geste – kao što su ljubav, pa prema tome i voluntarijat – kako bi postala evangelizatorom.
Na taj bi način bilo moguće postaviti cijeli jedan niz “znakova”: od posjete djece koja primaju prvu pričest nekoj zajednici bolesnika ili invalida, do dovođenja na nedjeljnu misu onih bolesnika koji mogu doći ili osoba u invalidskim kolicima, do prepoznavanja/vrednovanja starijih osoba ili slijepih u liturgijskim čitanjima, do istraživanja o potrebama i siromaštvima u četvrti/mjestu/naselju/selu koje bi proveli polaznici vjeronauka u suradnji s volunterima.
Vrijednosti koje volontarijat želi svjedočiti
Osnovne vrijednosti koje voluntarijat svjedoči jesu određivanje osobnih odnosa i kontinuiranost. Međuljudski odnos, koji voluntarijat svjedoči, postaje mogućim kako bi se potvrdilo da je svaki čovjek važan, da svaki život ima nezamislivu i nezamjenljivu vrijednost, da svaka osoba ima vrijednosti… Takav ponovni pronalazak drugoga kao jedinstvenoga također stvara, koliko je to moguće, čovjeka imunim na vlast. To ne znači da bi iskustvo volontarijata trebalo biti revolucionarno i nasilno, nego tek da ono mora biti kritično i usredotočeno na one marginalizirane i posljednje u društvu, na onoga najsiromašnijega koji je ravnodušan prema vlasti. Iskustvo volontarijata na taj način postaje otkrićem puta na kojemu moć objavljuje vlastitu nepravdu u svijetu, gdje je očito da moć ne spašava od poraženosti patnjom; da nikada ne donosi pravednost nego joj se samo približava, objavljujući već u trenutku približavanja njegovu nedostatnost.
Treba shvatiti da promjena proizlazi ne samo iz promjena vlastitih djela nego i iz promjena djela društvenog sustava kojem se pripada. Promjena koja, koristeći što jednostavnije i općenitije izraze, znači preuzeti na sebe brigu za ljude, pojedine osobe te se tako suprotstaviti vladajućoj nezainteresiranosti i proširenoj otuđenosti.
U svezi s određivanjem odnosa nameće se i druga vrijednost, a ta je kontinuiranost. Nestalna prisutnost pa prema tome i nekontinuirano djelovanje bilo je jednom od loših strana besplatnog djelovanja. Kontinuiranost je dragocjena vrijednost jer niti starija nemoćna osoba, niti netko tko boluje od raka, niti zlostavljano dijete ne idu nikada na odmor. Kontinuiranost zahtijeva točno osobno zalaganje, ona pomaže da se prijeđe s “dobrog djela” koje je povremeno i povezano s nastalim potrebama, na stanovito ponašanje, na novi stil života. Ako je služenje kontinuirano, kao u slučaju volontarijata, odnosno, ako se ne mjeri stupnjem slučajne osobne emotivnosti, nego potrebom drugoga, ako izražava volju da ga prati sve do izlaska iz potrebe, tada postaje jasnim izrazom biblijskog saveza pa čak i oblikom naviještanja ljubavi Božje prema čovjeku, Njegovog povjerenja čovjeku.
Druga vrijednost koju volontarijat uvodi u društvo, a koja je usko povezana s prethodnim vrijednostima te ih izražava, je duh služenja čijim je pokretačem želja da se pomogne drugome. Na taj se način razvija stanovito poslušničko ponašanje kao odgovor na potrebe, stanovita pažnja za svoj povijesno-kulturni razvoj.
Voluntarijat, u biti, posjeduje svoj program koji treba primijeniti na ljudima, jer upravo su potrebe ljudi te koje određuju rokove. Postoji, uostalom, mogućnost prilagođavanja u namjerama, preuređivanja zacrtane satnice, ali sve to u ograničenim granicama. Postoji namjera shvatiti probleme u njihovoj kompleksnosti, uvidjeti, pored onih tradicionalnih, nove i hitne potrebe. To je duh služenja, stalno oprezan na potrebe, koji potiče u volontarijatu kreativnost, odnosno maštu za shvaćanje kada je neka služba premašena i kada je treba zamijeniti. Duh služenja, osim toga, znači i nastojanje za učinkovitim pripremanjem i stalnim obrazovanjem. Obrazovanje koje bi voluntarijatu osiguralo ne samo učinkovitost u provođenju zatraženih materijalnih službi, nego bi ga i upoznalo s teritorijem, s postojećim službama, sa zakonima, te povremeno i sa ostalim volunterskim iskustvima i s drugim društvenim snagama.
Daljnje vrijednosti koje čine voluntarijat jesu smisao za solidarnost[1] i uzajamnu odgovornost. Solidarnost je pravim izvorom odgovornosti za ljudsku slobodu: biti odgovornima ne znači da se pred nekim mora odgovarati, nego znači stvarati budućnost prema svom izboru, usrećiti ili unesrećiti sebe i druge, činiti dobro ili zlo, davati život ili smrt. To je solidarnost kojoj se ne može pobjeći, jer ona sačinjava naš život. Ovog oblika solidarnosti se dotiče Ivan Pavao II. kada u Sollicitudo rei socialis piše: solidarnost “… nije osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih i udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni” (br. 38).
Na koji način voluntarijat postaje nosiocem ove vrijednosti?
Prvenstveno otkrivajući društvo kao mjesto solidarnosti na kojem čovjek može sam sebe nametnuti bez ikakvih obmana; ali gdje otkrivanje ne označava u potpunosti strogo spoznajnu činjenicu, nego više življenje iskustva sve do najdubljih i najtamnijih dimenzija vlastitog bića.
Volontarijat gradi zajednicu, pokretač je potreba: i to potreba koje nadilaze društvene kategorije rase, boje, kulture, dobi, naklonosti. Volontarijat koji bi diskriminirao osobe bio bi neumjestan. Ova pokretačka vrijednost voluntarijata sadržava uvjerenje da je zajednica organizam u kojemu postoji podjela, suodgovornost, povlaštena pažnja za najslabije članove. Pažnja za posljednje zahtijeva stalnu budnost voluntarijata: posljednji, u biti, nisu određena kategorija siromašnih, nego se nalaze u svim slojevima društva. Ne može se govoriti o zajednici sve dok posljednji ne postanu prvi u pažnji i ljubavi svakoga.
Volonter kao čimbenik koji se zalaže za promicanje i oslobađanje čovjeka
Ljubiti drugoga, dijeliti s drugim znači pomoći mu izaći iz stanja siromaštva i ovisnosti. Biti uz nekoga znači željeti njegov razvitak, pomoći mu da bude slobodan, autonoman, sudionik i protagonist skupa s ostalima u izgradnji društva.
Biti volonterima, živjeti – za vjernika – stvarnu ljubav zahtijeva da se pred situacijama siromaštva i zapostavljenosti napravi ozbiljna analiza ne samo posljedica, nego i uzroka, nadilazeći skrbničku metodu koja situaciju manje više ostavlja netaknutu te produžuje kod siromašnih ovisnost o drugima.
Isusova ljubav prvenstveno se iskazuje kao oslobođenje od grijeha, tjelesnog ropstva, vladavine Sotone, pravnog ropstva, ali u tekstu Evanđelja je lako pronaći proširivanje ove ljubavi na sve ono što ponižava čovjeka i njegovo dostojanstvo.
Ljubeći Isus oslobađa:
- od egoizma i nepravde (Zakej – Lk 19)
- od ponižavajućeg zapostavljanja (gubavci – Mt 8, 1)
- od ovisnosti o drugima (uzeti na kupalištu – Iv 5, 1)
- od srama (ozdravljenje bolesne žene – Mt 9, 18)
- od gladi (umnažanje kruhova – Iv 6)
- od straha (Isus na valovima jezera – Mt 14, 22)
- od smrti (Lazar – Iv 11).
Jasno da Isus ne oslobađa od svih zala ali ukazuje svojim djelima da je njegova ljubav prema čovjeku potpuna: prije svega liječi srce ali širi svoje djelo na cijelog čovjeka.
Podsjetimo na posljednju vrijednost: smisao besplatnosti i nekoristoljublja.
Volunter je onaj tko drugome stavlja na besplatno raspolaganje vrijeme, snage, novac, naklonost, katkad i kuću, i sve to bez ikakvog osobnog interesa, potaknut isključivo željom za dobro drugoga.
Ali da li je moguće “društvo ljubavi” koje bi se zasnivalo na besplatnosti? Nije li to samo san ili utopija?
Za kršćanina volontarijat suvremeni način na koji se živi poslanje. Ali je kršćanska zajednica ta koja treba pripomoći utemeljenju volontarijata na vjerodostojnim evanđeoskim temeljima: nagovještaj da se je na pravom putu bit će mogućnost voluntarijata da se suprotstavi opasnosti kratkotrajnog i promjenljivog oduševljenja kako bi odabrao dugotrajne izbore, spremne i za proširivanje u pozivima na služenje koji upliću i zalažu cijeli život”[2]. Volontarijat treba shvaćati kao “novi oblik ljubavi” u svjetlu duhovnog raspoznavanja između fenomena koji predstavljaju obećavajući početak, nešto kao svitanje civilizacije ljubavi, pravde, bratstva.
Kršćani moraju stalno živjeti ovu misionarsku dimenziju koja ih potiče da nikome ne budu daleki te da osobito budu dužnici pravde, ljubavi i solidarnosti s mladima, starima, bolesnima, invalidima, zatvorenicima i bivšim zatvorenicima, narkomanima, sa svima onima koji imaju potrebu za istinom i ljubavlju”[3].
U ovom crkvenom shvaćanju voluntarijatu je povjerena zadaća “promicanja života u svim njegovim oblicima”. “On mora biti shvaćen i obilježen raspoloživošću da se besplatno i bez osobnog koristoljublja dade više pozornosti raspoznavanju stvari koje se misli učiniti danas, s ciljem da se ispune ljudski nedostaci gdje god oni bili prisutni.”[4]
Volonteri u župnom Caritasu
Onaj tko želi biti volonter, mora znati koje su ga motivacije pokrenule u tom smjeru. Njegovo služenje (diakonia) je stvaranje zajednice (koinonia), a to je već naviještanje (kerigma) i slavlje (liturgija).
Volonter ima dvostruku veliku ulogu: djeluje na mijenjanje društva i prikazuje, svjedoči život Crkve. Time on pomaže zajednici da prijeđe iz pomaganja kao puke milostinjem u ljubav koja stvara interpersonalne odnose. Vjera ne bi bila autentična, liturgija bi ostala formalizam, molitva bi postala bijeg kad se ne bi prevele u svjedočenje života i djelatnost Caritasa.
Volonteri svojim djelovanjem upozoravaju druge na to da i oni osjećaju da se taj slučaj i ta osoba tiču jednako i njih. Time doprinose i/ili stvaraju osjećaj solidarnosti i odgovornosti kod sebe i šire u društvu. To je njihova proročka uloga koja doprinosi izgradnji kulture davanja. Volonter može i ima pravo biti kritičan, on je neprestano u otkrivanju najpotrebnijih i u traženju načina pomaganja njima – dakako, zajedno s drugim ljudima, jer neprestano istražuje kako što više ljudi uvući u svoju akciju. On prvi prolazi višestruku formaciju u koju možemo ubrojiti neke već naznačene točke: odgaja sebe i druge za besplatnost, za rad bez interesa, za zajednički rad u kojemu poštuje različnost, za senzibilnost za prava posljednjih, za uviđanje konkretnosti situacije, za komunikaciju, za kritiku koja proizlazi samo iz želje za poboljšanjem situacije. Nakon svega toga kršćanski volonter mora znati reći: “Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti” (Lk 17, 10). Tko nije volonter iz unutarnjega imperativa, tko pomažući drugima drži sebe većim i boljim od drugih, nije volonter.
Dob, obrazovanje i status razlikuju se od sredine do sredine. Ono što je zajedničko dobrim volonterima je:
ISKRENOST u želji da se pomogne.
OSJETLJIVOST za način i vrstu rada organizacije u kojoj se volontira.
ODGOVORNOST za posao koji se prihvati.
POŠTOVANJE privatnosti organizacije i njenih članova.
STRPLJENJE u odnosu na druge.
SPOSOBNOST u prihvaćanju svake prilike za pružanjem pomoći.
SURADNJA i volja da se poštuju individualne razlike.
[1] M. Ambrosini nudi pregled različitih oblika koncepta solidarnosti, naglašavajući: “a) solidarnost “kratkih odnosa”, neposrednih odnosa i uzajamnih obveza navedenih kao prirodne i tradicionalne. One se prvenstveno odnose na okružje obitelji i roditelja, ali također, u određenim granicama, i na mjesnu zajednicu, na spontana skupljanja (skupina, udruga…); b) solidarnost kao samostarateljstvo slabih: solidarna udruženja kao obrana izrabljivanih slojeva na radnim mjestima ili u društvu. Ova solidarnost, prvenstveno u uzajamnom poimanju danas doživljava povratak na polja služenja udrugama: od udruženja za rješavanje stambenog pitanja do pružanja informacija mladima nezaposlenima, od profesionalnog obrazovanja do odmora… c) solidarnost kao su-strast, shvaćena kroz etimološko značenje “zajedničkog slušanja” ili čak “zajedničke patnje” s onim tko pati. Ona se najviše iskazuje u trima oblicima: velikodušna djela povezana s izvanrednim događajima, motivirana prvenstveno emocijama; voluntarijat kao nezamjenjivo polje odgoja za vrijednosti služenja, «unutarnje» solidarnosti u skupini, ali također okrenuta i prema vani, poboljšavanja međuljudskih odnosa koji nisu inspirirani koristoljubljem; profesionalni izbori orijentirani služenju; d) solidarnost kao politički projekt: politike keynističkog tipa (John Maynard Keynes, 1883-1946, engl. ekonomist; teoretičar i zagovornik drž. kapitalizma) podrazumijevale su znanstvenu osnovu te skupa s njom praktični prijevod vrijednosti solidarnosti; ekonomska kriza sedamdesetih godina zbog vlada i neoliberalnih programa pokrenuli su njihovo opadanje” (usp. M. AMBROSINI, I diversi volti della solidarieta. Analisi sociologica e riflessioni operative, u «Rivista del Clero italiano», 69. [1988.] 6. str. 426-436).
[2] C. M. MARTINI, Attirero tutti a me. L’Eucarestia al centro della comunita e della sua missione, br. 99, u C.M. MARTINI, Programmi pastorali diocesani 1980-1990, Bologna, 1990., str. 195.
[3] EPISCOPATO ITALIANO, Nota pastorale La Chiesa in Italia dopo Loreto, Roma, 9.06.1985.; u ECEI 3/2676.
[4] EPISCOPATO ITALIANO, Nota pastorale La Chiesa in Italia dopo Loreto, op.cit., br. 35., u ECEI 3/2679.
